Usavršavanje naoružanja

Prva američka nuklearna raketa MGR-1 Honest John bila je tipa zemlja-zemlja sa relativno kratkim dometom (oko 15 milja/25 km) i duplo većom razornom moći u poređenju sa prvim fuzijskim oružjem. Ograničeni domet ovakvog projektila podrazumijevao je upotrebu u malom broju vojnih operacija, npr. američka raketa nije mogla ugroziti Moskvu, te je imala samo «taktičku» upotrebu. Avioni tipa B-52 Stratofortress. Bombarderi velikog dometa omogućili su razvoj širih «strateških» nuklearnih snaga. Da bi ugrozili čitavu zemlju jedino učinkovito sredstvo bili su ovi bombarderi koji su mogli ući duboko u neprijateljsku teritoriju. Tako je formirana Strateška zračna komanda 1948. godine pod komandom generala Curtis LeMay-a (koji je komandovao bombardovanjem Japana u II Svjetskom ratu), a koji je držao u zraku avione koi su bili naoružani nuklearnim bojevim glavama spremnim da u svakom trenutku napadnu Moskvu. Ovakve tehnološke mogućnosti dovele su do potpuno novog vojnog razmišljanja i planiranja.   Zbog prijetnje koju je predstavljalo nuklearno oružje svaki rat je izgledao nemoguć.

Doktrina «masovnog uništenja» predsjednika Dwight D. Eisenhower-a u ranim godinama Hladnog rata predstavljala je poruku SSSR-u da ukoliko Crvena armija napadne dijelove Europe koji nisu dijelovi Istočnog bloka (kao što je Zapadna Njemačka) nuklearno oružje će biti upotrijebljeno protiv sovjetskih snaga, a moguće i protiv sovjetskih lidera. Razvojem brzo-djelujućih tehnologija (rakete velikog dometa i borbeni avioni) počela je primjena ovakve taktike. Ukoliko bi Sovjetski savez imao nuklearno oružje i istu politiku uništenja, tada bi svaki vojni gubitak mogao biti razlog primjene nuklearnog oružja protiv SAD-a. Vojni dužnosnici i teoretičari rata RAND-a prepoznali su ovakav mogući ishod i razvili su strategiju koja je kasnije označena kao Strategija uzajamnog nuklearnog blagostanja (MAD- Mutually Assured Destruction). MAD je podijelio rat u dvije faze: prvi napad i drugi napad. Prvi napad predstavlja upotrebu nuklearnog oružja države koja posjeduje takvo oružje na drugu državu koja takođe posjeduje nuklearno oružje. Ukoliko agresorska država nije spriječila napadnutu državu da odgovori na nuklearni napad, tada je moguć napad na agresora (drugi napad). U situaciji da je SAD napala SSSR ili obrnuto, SSSR napadne SAD, obje zemlje mogu pretrpjeti ogromne posljedice, čak i socijalni kolaps.

Prema ovoj teoriji, budući da bi obje države imale nezamislive posljedice, niti jednoj od njih nije u cilju da uđu u nuklearni rat. Ipak kada  bi agresorska država prvom raketom uspjela onesposobiti napadnutu državu da odgovori na isti način, došlo bi do nove distribucije moći i nuklearni rat bi se mogao provesti. MAD je imao dvije strategije: čista logika i emocionalni strah. Fraza po kojoj je MAD bio prepoznatljiv bila je «nuklearna deteoracija» koju su francuzi preveli kao «zastrašivanje», a rusi kao «terorizam». Ovakav paradoks nuklearnog rata najbolje je sažeo engleski premijer Winston Churchill «što je stanje gore, to je bolje», odnosno što je veći rizik od masovnog uništenja, to su dvije nacije sigurnije. Ova filozofija je postavila nove tehnološke i političke zahtjeve prema konkretnim zemljama. U prvom redu, obje nacije su pokušavale da stvore uvjete «prvog napada». Američka politika je ovakav stav tumačila kao težnju da se prevaziđu «raketni gapovi» kao područje u kojem bi Sovjeti eventualno mogli nadmašiti SAD (većina ovih navodnih gafova bila je neosnovana ali su u to vrijeme bili politički veoma značajni). To je takođe podstaklo veliku proizvodnju nuklearnog oružja na obje strane, daleko veću nego što je objektivno bilo potrebno za uništenje čitave vojne i civilne infrastrukture obiju zemalja. Ovakva politika i strategija satirički je prikazana u filmu Stanley Kubrick 1964. godine pod nazivom Dr. Strangelove u kojem Sovjeti u nemogućnosti da prate američke kapacitete umjesto da planiraju MAD izgradnjom Doomsday mašine i naredbom (bukvalo) ludog generala koji naređuje nuklearni napad na SSSR, počinje uništenje svijeta.

Takva politika je također potakla razvoj sistema za rano uzbunjivanje. Konvencionalni ratovi, bez obzira koliko su kratko trajali, sada bi se vodili na skali trajanja od nekoliko dana do jedne sedmice. Bombarderi su skraćivali vrijeme od početka napada do kraja na svega nekoliko sati. Sa raketama taj period se svodi na svega nekoliko minuta. Smatralo se da konvencionalna komanda i alarmi za rano uzbunjivanje ne mogu adekvatno odgovoriti nuklearnom napadu, tako da su veliki napori uloženi da se napravi kompjuter koji bi na vrijeme detektovao neprijateljski napad i na njega djelotvorno odgovorio. U SAD-u najveći dio sredstava je uloženo u razvoj SAGE sistema praćenja i presretanja neprijateljskih bombardera pomoću informacija daljinskih radarskih stanica i ujedno predstavlja prvi kompjuterski sistem za brzu, višestruku procjenu  preteču modernih kompjutera.