Kina je prvi put testirala nuklearno oružje 1964. godine na testnom području Lop-Nur. Oružje je razvijeno kao suprotnost SAD-u i SSSR. Kina je uspjela da razvije atomsku bombu u obliku projektila samo dvije godine nakon prvog detoniranja. Prvu hidrogensku bombu je testirala 1967. godine („Test No.6“) a samo 32 mjeseca kasnije imala je svoje prvo nuklearno oružje (najbrži razvoj cijepanje-topljenje u istoriji). Procjenjuje se da ova zemlja ima oko 240 bojevih glava, može se samo nagađati zbog informacijske blokade Kine, ali procjene se kreću između 100 i 400. Kina je jedina zemlja sa nuklearnim oružjem koja ne daje garanciju od napada nuklearnim oružjem na zemlje koje nemaju ovakvo oružje i jedina zemlja koja ima politiku „da ga neće prvi upotrijebiti“.

Indija nije potpisnica Sporazuma o nuklearnoj ne-proliferaciji. Testirala je kako ona označava „miroljubivi nuklearni eksploziv“ 1974. (poznato pod nazivom „Smiling Buddha“). To je bio prvi test nakon uvođenja Sporazuma o nuklearnoj ne-proliferaciji  koji je ujedno pobudio pitanja o zloupotrebi civilne nuklearne tehnologije za proizvodnju nuklearnog oružja (dualna upotreba tehnologije). Tajna proizvodnja Indije izazvala je ljutnju i zabrinutosti zemalja koje su nuklearne reaktore dale drugim zemljama, npr. Kanadi, za proizvodnju energije. Čini se da je Indija učinila takav korak prije svega da bi obezbijedila izvore energije, ali i da bi postala moguća prijetnja. Kasnije, 1998. godine Indija je u tajnosti testirala nuklearne bojeve glave („Operation Shakti“) uključujući i termonuklearni uređaj.

Pakistan takođe nije potpisnik Sporazuma o nuklearnoj ne-proliferaciji. Pakistan od 1970.-tih i već nekoliko decenija u tajnosti razvija nuklearno oružje. Prvo se počelo s proizvodnjom nuklearne energije u postrojenju u blizini Karačija sa sirovinama koje su dobijene od zapadnih zemalja. Pakistanski premijer Zulfiqar Ali Bhutto ja 1965. godine dal obećanje da ako Indija proizvede nuklearno oružje i Pakistan će „po cijenu da jedu travu“. SAD su nastavile sa tvrdnjama da Pakistan ne posjeduje atomsko oružje sve do 1990. godine kada su Pakistanu uvedene ekonomske i vojne sankcije od strane SAD-a. 1998. godine Pakistan je izveo 6 nuklearnih testiranja na Chagai Hills kao odgovor na Indijsko testiranje par sedmica ranije. Tokom godina, Pakistan je razvio značajnu nuklearnu energiju. Navodno da drastično povećava i svoj nuklearni arsenal.

Sjeverna Koreja  je bila potpisnica Sporazuma, ali je 10. januara 2003. nakon što su ih SAD optužile da tajno obogaćuju uranium i ukinule im energetsku pomoć, povukle se iz Sporazuma. U februaru 2005. godine tvrdili su da posjeduju funkcionalno nuklearno oružje, bez obzira na sumnje eksperata u takve navode zbog nedostatka testiranja. Neovisno od toga, u oktobru 2006. godine, Sjeverna Koreja je usprkos prijetnjama SAD-a najvila nuklearno testiranje kako bi potvrdili svoj nuklearni status. 9. oktobra potvrdili su uspješno proveden test. Američke obavještajne službe vjeruju da je S. Koreja ustvari testirala nuklearnu bombu zbog količine radioaktivnih izotopa koje su registrirali američki avioni. U svakom slučaju, test je bio djelimično uspješan. Razorna moć je bila manja od kilotone; jaka fizijska oružja mogu imati ovako malu razornu moć, koja je dovoljna da pokrene deuterijsko- tritiumsku fuziju gasa u centru; brzi neutroni tada omogućavaju potpuno sagorijevanje goriva. Sjeverna Koreja je provela drugo, jače testiranje 25. maja. 2009. godine.

Izrael  nije potpisnik Sporazuma i odbija da zvanično potvrdi ili negira postojanje nuklearnog arsenala, razvijanja nuklearnog oružja ili čak postojanje nuklearnog programa. Izrael se konstantno obavezuje da neće biti prva zemlja u regionu koja će proizvesti nuklearno oružje, dok s druge strane provodi politiku neopredijeljenosti u pogledu posjedovanja nuklearnog oružja. Postoji mogućnost da je Izrael, zajedno sa Južnom Afrikom 1979. godine, proveo testiranje ali to nikada nije dokazano.